Wyniki wyszukiwania - Biblioteka Nauki

1

Problemi interpretacije i prevođenja stare književnosti Nekoliko pitanja, primjedbi i propozicija

100%

Milanović Z.

|

2016

|

tom 7

|

nr 1

250-260/261-270

HR

U ovom članku obrađena su neka translatološka pitanja i problemi na području prijevoda stare književnosti, a na osnovi odabranih ulomaka iz djela Jana Kochanowskog, kao i iz eseja Czesława Miłosza, koji se dijelom također odnosi na translatološke probleme. Provedena analiza citiranih stihova i njihovih prijevoda pokazuje da prevođenje renesansne književnosti podrazumijeva i poznavanje tadašnjih poetika i retoričkih regula, koje su dijelom baštinjene iz razdoblja starog vijeka. Osim toga, bitnim se čini, kako postulira Miłosz, i psihološki čimbenik, koji je poljski nobelovac odredio kao „suosjećanje” prevoditelja s osobom danog autora. Za samu translatologiju presudna je književna interpretacija i cjelovito razumijevanje prevođenog teksta iz područja stare književnosti. Ta interpretacija treba polaziti od temeljita poznavanja renesansne epohe i kulture, u sklopu koje je književno djelo i nastalo.

EN

In this paper I have analyzed some translatological questions in the field of translating old literature, on the basis of selected fragments from the works of Jan Kochanowski and from the essay of Czesław Miłosz that examines some translatological problems. An analysis of the cited fragments and their translations shows that the translation of Renaissance literature should also opt for knowledge of contemporary poetics and rhetorical rules, which formed a part of the legacy from the literature of the ancient period. In addition, as Miłosz postulates in his essay, it seems that in the process of a translation of great significance is the empathy of the translator himself with the persona of a given author. Literary interpretation and the correct understanding of old literature is a crucial factor and the starting point in the translation process. Such an interpretation is based on a thorough knowledge of the epoch and the culture of the Renaissance period, within which the concrete work was written.

2

Zvuk u prijevodu. Onomatopeje u Tuwimovoj pjesmi Lokomotiva i njezinom hrvatskom prijevodu

80%

Pycia-Košćak P.

Przekłady Literatur Słowiańskich

|

2020

|

tom 10

|

nr 1

191-206

PL

W artykule przeprowadzono analizę wymagającego środka stylistycznego, jakim jest onomatopeja, w oryginalnym tekście - wierszu Lokomotywa Juliana Tuwima i w jego chorwackim przekładzie. Onomatopeje imitują dźwięki rzeczywistości pozajęzykowej, wykorzystując w tym celu specyfikę warstwy fonicznej danego języka, są zatem uwarunkowane kulturowo. W analizowanym tekście wyjściowym warstwa foniczna w dużej mierze uzupełnia warstwę semantyczną, jednak w przekładzie ta zależność jest wyraźnie ograniczona. Techniki translatorskie, w tym liczne kompensacje, w tłumaczonym wierszu nie oddają w pełni wrażeń akustycznych oryginalnego tekstu.

EN

This article analyzes the onomatopoeias in the poem Locomotive byJulian Tuwim and its translation into Croatian. Onomatopoeia is a figure of speech anda linguistic principle deeply rooted in the phonic layer of language and in its culture. Thesound organization of the text based on this phenomenon creates not only the formal level,but also the semantic level of the poem. Translating process structures of this type requiresnot only knowledge of the phonic features of language systems, but also poetic skills.

HR

Ovaj članak analizira onomatopeju, zahtjevnu stilsku figuru u izvornom tekstu, pjesmi Lokomotiva Juliana Tuwima i u hrvatskom prijevodu. Onomatopeje oponašaju zvukove izvanjezičke stvarnosti koristeći u tu svrhu specifičnost fonične razine određenog jezika, pa su one kulturološki uvjetovane. U analiziranom izvornom tekstu fonična razina uvelike nadopunjuje semantičku, međutim u prijevodu je taj odnos ograničen. Prijevodne tehnike, uključujući brojne kompenzacije, u prevedenoj pjesmi ne odražavaju u potpunosti akustične dojmove izvornog teksta.

3

Polskie dwudziestowieczne przekłady Osmana Ivana Gundulicia

80%

Gostomska A.

|

nr 2

29-53

EN

In this paper, I would like to present the story of two Polish 20th century translations of Osman by baroque poet Ivan Gundulić. In the production process of the translation there were involved three main actors: Croatian initiator of the whole process, Julije Benešić, and the two translators, Czesław Jastrzębiec-Kozłowski and Jerzy Pogonowski.

HR

Ovaj rad prikazuje povijest dvaju poljskih prijevoda Osmana dubrovačkog baroknog pjesnika Ivana Gundulića, pripremljenih u dvadesetom stoljeću. oni su bili jedini u potpunosti završeni, ali samo je jedan od njih odabran za tiskanje prije drugog svjetskog rata. U izuzetni proces proizvodnje prijevoda bili su uključeni tri glavni akteri: hrvatski inicijator međuratne izdavačke serije u Poljskoj pod nazivom jugoslavenska knjižnica (Biblioteka jugosłowiańska), julije Benešić, te dva prevoditelja, mnogo više iskusni czesław jastrzębiec-Kozłowski i debitirajući jerzy Pogonowski. Rad pokazuje kako su posebne okolnosti utjecale na njih troje tako da su neki postali rivali (gotovo neprijatelji) a neki baš prijatelji.

4

Polskie ekwiwalenty przekładowe chorwackiego przyimka unatoč

80%

Daković S.

|

2017

|

tom 165

79-89

EN

This paper provides an analysis of Polish translation equivalents of Croatian preposition unatoč. Based on the corpus of modern Croatian prose translated into Polish we establish that unatoč can be translated by secondary prepositions mimo, względem, pomimo, na przekór, collocation nie zwracając uwagi na, and concessive clause introduced by the conjunction choć, chociaż. The main equivalent — mimo was established on the basis of frequency and semantic features.

XX

U ovom se članku vrši analiza poljskih prijevodnih ekvivalenata hrvatskog prijedloga unatoč. Oslanajući se na korpus hrvatske suvremene proze injenih poljskih prijevoda zaključujemo da prijedlog unatoč može biti preveden četirima sekundarnim prijedlozima mimo, względem, pomimo, na przekór, kolokacijom nie zwracając uwagi na i adverbijalnom dopusnom rečenicom uvedenom veznicima choć, chociaż. Glavni ekvivalent: mimo je utvrđen na temelju čestoće isemantičnih osobina.

5

Oblicza melancholii. "Szafa" Olgi Tokarczuk i jej chorwacki przekład

80%

Majdzik K.

Przekłady Literatur Słowiańskich

|

2012

|

tom 3

|

nr 1

252-266

HR

U članku se raspravlja o problematici melankolije, njezinim izvorima, mehanizmima te njezinoj suštini. Na osnovi priče Olge Tokarczuk pod naslovom "Ormar" te njezinog prijevoda na hrvatski jezik traži se odgovor na pitanja o odnosu melankolije i jezika, razmatra se umjetnost kao način borbe s nebitkom (pa tako i s melankolijom), ispituju se načini prisutnosti i postojanja melankoličnog subjektiviteta u tekstu. Kategorija melankolije (porijeklom iz psihoanalize) može poslužiti također za određivanje bića teksta, a posebno prijevoda. Rekonstruirana na osnovi Ormara melankolija je općekulturni (ili radije izvankulturni) fenomen. Univerzalnost melankolije i alegoričan karakter priče Olge Tokarczuk ukidaju barijere između kulture originala i prijevoda, upisujući ih u isti okvir što olakšava prevođenje. Glavni izvor kulturnih barijera su u tom slučaju jezične (osobito gramatičke) razlike.

EN

The aim of this article is to illustrate the phenomenon of melancholy, its sources, mechanisms and modes of existence. Basing on "The Wardrobe" by Olga Tokarczuk and its Croatian translation the author tries to demonstrate a relation between melancholy and language, she considers the art as a kind of fight against nothingness (and melancholy) and explores the textual manifestation of melancholic subjectivity. A psychoanalytic approach to melancholy aids to determine the condition of text (the translated text in particular). The image of melancholy reconstructed from "The Wardrobe" is a culture-independent phenomenon. The universalism of melancholy and the allegorical nature of Tokarczuk’s work remove barriers between original and translated text culture facilitating the act of translation. The main source of cultural barriers, in this case, are the linguistic (mainly grammatical) differences.

6

Przekraczając granice. Problem przekładu wulgaryzmów i przekleństw

80%

Pycia P.

Przekłady Literatur Słowiańskich

|

2012

|

tom 3

|

nr 1

135-148

HR

U radu se analizira problem tabu riječi koje se definiraju kao psovke i vulgarizmi te njihova upotreba i prijevod. Izvor analiziranih tabu riječi je roman Vedrane Rudan "Uho, grlo, nož" i njegov poljski prijevod "Ucho, gardło, nóż". Istraživani diskurs je zapravo idiolekt glavnog lika — žene, što je jako iznenađujuće i interesantno. Analiza opisuje vrste tabu riječi i izraza te različite metode njihovog prevođenja. Istraživanje dokazuje da se vulgarizmi upotrebljavaju puno češće u hrvatskom tekstu, dok su u poljskom prijevodu, u većini primjera, eufemizirani ili ignorirani.

EN

In this article the problem of taboo words, defined as curses and vulgarisms, appearing and translating is analysed. The source of investigated taboo words is Vedrana Rudan’s novel titled "Uho, grlo, nož" and its Polish translation "Ucho, gardło, nóż". It’s surprising and interesting that the investigated discourse is basically character’s idiolect — woman’s idiolect. The analysis describes the types of taboo words and expressions and presents various methods of their translation. It proves that vulgarisms occur in the Croatian text more frequently and in the Polish one they are in most cases euphemized or ignored.

7

Jergovicia żonglerka stereotypami. Wokół polskiego przekładu powieści "Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki"

80%

Majdzik K.

Przekłady Literatur Słowiańskich

|

2013

|

tom 4

|

nr 1

140-153

HR

U članku se na osnovi poljskoga prijevoda romana Miljenka Jergovića Srda pjeva, u sumrak, na duhove raspravlja o problemu stereotipa u prijevodu. Odabranim translatološkim postupcima pokazuje se kako je prevoditeljica (Magdalena Petryńska) pokušavala prenijeti stereotipske predodžbe iz izvornoga okvira u poljski kulturni krug. Predstavljeni primjeri prevodilačkog rada također su polazište za refleksiju o povezivanju pojma stereotipa s problemom interpretacije te definitivno potvrđuju kako je čovjek-subjekt (pa tako i Jergovićev lik) kulturno biće. U vezi sa stereotipom postavlja se i pitanje mogućnosti neovisnog (ili stručnog) razumijevanja stvarnosti i umjetnosti. Odgovor se traži pomoću koncepcije S. Turnera i P. Bourdieua koju se pokušava prilagoditi rješavanju pitanja stereotipa.

EN

This article is based on a Polish translation of the novel by Miljenko Jergović Srda pjeva, u sumrak, na duhove and discusses the problem of stereotypes in translation. Selected translation procedures will show the interpreter (Magdalena Petryńska) trying to convey stereotypical notions of the original frame in the Polish cultural circle. Examples of the procedures that interpreter’s followed are also a starting point to the reflection on the idea of linking the problem of interpretation and the problem of stereotype. Through these examples it is shown that the subject (which is also a literary figure) is a cultural being. The problem of stereotype allows for the raising of a question about the independence of reality and art’s interpretation. Response to this question is inquired with the help of the concepts of S. Turner and P. Bourdieu.

8

Intersemiotic Modernism: Matija Ferlin’s Sad Sam Lucky between Poetry and Its Embodiment

80%

Rafolt L.

Przekłady Literatur Słowiańskich

|

2023

|

tom 13

1-26

HR

Sad Sam Lucky je solo izvedba koreografa i performera Matije Ferlina, osmišljena u sklopu njegova trajnog neplesnog i nekazališnog konceptualnog projekta Sad Sam, započetog u siječnju 2004. u Amsterdamu, gdje je praizveden prvi dio. Ferlinova predstava donekle je specifična u autorovu opusu, ponajviše zato što nastoji utjeloviti fizički odgovor na djelo slovenskog avangardnog pjesnika Srečka Kosovela (1904-1926), prevodeći ga i transponirajući u isto vrijeme, između jezika i dijalekata (slovenski, hrvatski, istarski i/ili engleski), te između performativnih režima (utjelovljeni odgovor i pseudorecital). Kosovelova ispovjedna poezija, dakle duboka, suvremena, napeta u stilskim slikama, a istodobno gotovo revolucionarna u svojim idejama, izvodi se stoga kao živa stvar jezika, vođena glavnom Ferlinovom idejom - ne raditi kazalište, ne plesati, ne prevoditi, nego intersemiotički utjeloviti Kosovelove stihove i njegova melankolična proročanstva, stvarajući tako formu izrazito fizičkog, burnog i emotivnog pseudoteatra, hommage ovom vrlo jedinstvenom avangardnom autoru.

EN

Sad Sam Lucky is a solo performance by the choreographer and performer Matija Ferlin, conceived as part of his ongoing non-dance-like and non-theatrelike conceptual project Sad Sam, which started in January 2004 in Amsterdam, where the first part of this pseudo-durational piece was premiered. Ferlin’s performance Sad Sam Lucky is somewhat specific in the author’s oeuvre, mainly because it assays to become a physical response to the work of the Slovenian avant-garde poet Srečko Kosovel (1904-1926), translating it and transposing it at the same time, in-between languages and dialects (Slovenian, Croatian, Istrian, and/or English), and in-between performative regimes (embodied response and a pseudo-recital). Kosovel’s confessional poetry, i.e. profound, contemporary, tense in its stylistic imagery, and, at the same time, almost revolutionary in its ideas, is therefore being performed as a live matter of language, driven by Ferlin’s main idea - not to do theatre, not to do dance, not to translate, but to trans-body Kosovel’s verses, and his melancholic prophecy, thus creating a form of a highly physical, turbulent and emotional homage to this very unique avant-garde author.

9

Polskie przekłady zbioru Priče iz davnine Ivany Brlić ‑Mažuranić

80%

Gostomska A.

|

2016

|

tom 7

|

nr 1

353-375

HR

Unatoč nesmanjenoj, više no stogodišnjoj popularnosti Ivane Brlić ‑Mažuranić u Hrvatskoj, njezino je stvaralaštvo u Poljskoj gotovo odsutno. Pokušavajući utvrditi razloge te odsutnosti, treba rekonstruirati okolnosti u kojima su nastali poljski prijevodi zbirke Priče iz davnine i ocrtati siluete njezinih prevoditelja. Vode nas one do umjetnice i slikarice Wande Pogonowske, koju treba smatrati prvom poljskom prevoditeljicom poznatih bajki. Iako je jedina prevela na poljski cijelu zbirku, i to dvaput (u tridesetim i pedesetim godinama dvadesetog stoljeća), konačni rezultat njezinih prevoditeljskih napora, zbog višegodišnjih problema s objavljivanjem, ostaje nepoznat, a sjećanje na Wandu Pogonowsku polako nestaje. Vlastiti prijevod jedne bajke iz kolekcije Brlić ‑Mažuranić uspio je u međuratnom tisku objaviti Wiktor Bazielich, koji također nije bio profesionalni prevoditelj, ali nedostatak profesionalizma nadoknadio je iznimnom ustrajnošću. Četrdeset godina poslije istu bajku o ribaru Palunku ponovo je prevela Magdalena Petryńska (nes‑ vjesna da postoji starija poljska verzija), koja svojim bogatim opusom, za razliku od prijeratnih prevoditelja ‑amatera, ponosno predstavlja krug najistaknutijih suvremenih poljskih prevoditelja južnoslavenske proze. Postojeći prijevodi dokaz su prihvaćanja krajnje različitih prevoditeljskih strategija. Bazielichov stav, koji je mogao proizlaziti iz namjere da se poljskim primateljima približi stvarnost južnoslavenske kulture ili jednostavno iz sposobnosti prevoditelja, blizak je formalnoj ekvivalenciji, a postupak Petryńske, koji diktira zabrinutost za komunikacijsku udob‑ nost dječjeg primatelja, može se opisati kao funkcionalna ekvivalencija.

EN

Despite the over one hundred years long popularity of Ivana Brlić ‑Mažuranić in Croatia, her collection Croatian Tales of Long Ago remains almost absent in Poland. An attempt to determine the reasons for this absence involves the reconstruction of the circumstances of its Polish trans‑ lations and the outline of the translators’ silhouettes, which leads to Wanda Pogonowska, who was a visual artist and a painter by education and who should be considered as the first Polish translator of the famous Croatian tales. Although she took on the translation twice (in the 1930s and 1950s) and has remained the only person who translated the entire collection into Polish, the final effect of her translation efforts, due to the problems with its publication, is still unknown, and the memory of Wanda Pogonowska is slowly fading away. Wiktor Bazielich was also an amateur translator but who made up for his lack of professionalism with his extraordinary perseverance and managed to publish in the interwar press his own translation of one fairy tale from the Brlić‑Mažuranić’ collection. The same tale about the fisherman Palunko was translated again forty years later by Magdalena Petryńska (unaware of the existence of the earlier Polish version), who, with her considerable achievements, in contrast to the pre ‑war translators of Brlić ‑Mažuranić, proudly represents the circle of the most outstanding contemporary Polish translators of South Slavic prose. Existing translations show that the translators adopted extremely different transla‑ tion strategies. Wiktor Bazielich’s attitude, which could result from his intention of introducing Polish recipients to the realities of South Slavic culture or from the translator’s skills, is close to formal equivalence; while the procedure of Magdalena Petryńska was dictated by a concern for the communication comfort of the story’s recipients — children and can be described as functional equivalence.

10

Stereotyp kobiety — dramat "Sve o ženama" Miro Gavrana i jego polski przekład

80%

Pycia P.

Przekłady Literatur Słowiańskich

|

2013

|

tom 4

|

nr 1

101-114

HR

U ovom radu na osnovi Gavranove drame "Sve o ženama" analiziraju se stereotipi žena koji ovise o generaciji, društvu i kulturi. Usporedba originalnog teksta s tekstom poljskog prijevoda Wszystko o kobietach potvrđuje da postoji nekoliko univerzalnih ženskih stereotipa koji su izgrađeni u muškom svijetu. Oni pripisuju ženama osobine kao osjećajnost, popustljivost, brbljavost i svadljivost te specifično jezično ponašanje u interakciji.

EN

In this paper, female stereotypes in Gavran’s drama entitled "Sve o ženama" (eng. "All about women") are analyzed. They are based on generation, society and culture. Comparing the original text of the drama and its Polish translation which is entitled Wszystko o kobietach corroborates the thesis that there are some universal female stereotypes which are created in the world of men. They attribute sensitivity, submissiveness, talkativeness, quarrelsomeness and specific language and social behaviours to women.

11

Literatura chorwacka i jej polscy ambasadorzy. Uwagi do bibliografii przekładów literatury chorwackiej w Polsce w latach 2007—2013

70%

Majdzik K.

|

nr 2

43-60

HR

U članku se na osnovi bibliografije prijevoda hrvatske književnosti u Poljskoj od 2007. do 2013. raspravlja o ulozi prevoditelja i urednika u međukulturalnoj i međuknjiževnoj komunikaciji. U tom su razdoblju u Poljskoj objavljene zbirke tekstova i antologije hrvatske (prije svega najnovije) književnosti. Spomenute knjige nastale su u suradnji s hrvatskim književnicima i znanstvenim istraživačima (npr. izbor iz djela Mire Gavrana ili prevoditeljski projekt Šleskoga sveučilišta pod naslovom Kroatywni) ili su, pak, rezultat samostalnog rada jednog prevoditelja (npr. antologija pjesništva G. Łatuszyńskog). Istražujući antologije hrvatske književnosti tiskane u Poljskoj i u Hrvatskoj u vremenu od 2007. do 2013. godine, nameću se pitanja književnog kanona i razlika između ideje književnosti u izvornoj i u ciljnoj kulturi.

EN

The article based on the bibliography of translations of Croatian literature in Poland from 2007 to 2013 discusses the role of translators and editors in the crosscultural and interliterature communication. During that period several texts` compilations and anthologies of Croatian literature (mostly the latest) has been published in Poland. The mentioned books are the results of the Polish‑Croatian cooperation of writers, translators as well as researchers (e.g. [1] the selection of Miro Gavran’s works or [2] the project entitled "Kroatywni" that involved Croatian and Polish researchers) or, on the contrary, they are result of independent work of one translator (e.g. the anthology of Croatian poetry by G. Łatuszyński). Investigating diverse anthologies of Croatian literature printed in Poland and Croatia from 2007 till 2013 the question of the literary canon and the difference between the idea of the literature in the original and target culture are risen.

12

Domesticating the Trauma of War in Translation

70%

Coles R.

Libri & Liberi

|

2012

|

tom 1

|

nr 1

45-66

EN

The paper is a comparative study of the novel Once by Morris leitzman written for children in English and of its Italian translation. First a brief examination is made of what is meant by the terms domestication and foreignization in translation. Domesticating a text aims at bringing the text through translation closer to the culture of the implied reader to the image of childhood of that culture and to the established canons governing childrens literature in that country. Foreignization is a strategy that aims at preserving as many of the linguistic and cultural differences of the original as possible. The two cultures lying behind the languages in uestion are considered with particular reference to how such cultural differences affect childhood. The analysis itself starts with an examination of the book covers in consideration of the fact that covers as part of the paratext play an important role in the presentation of a book on the market. Three phenomena are identied that have brought about signicant changes in the target text. Selected examples show several differences between the original and its translation in the syntax the register and the linguistic creativity. In general the three phenomena point to a process of normalization. It is concluded that in the translation of this novel a domesticating strategy has been used which has adapted the text in order to make it more acceptable to the Italian child reader or at least to what Italian adults believe is more suitable for such readers. The trauma of war present in the Italian version has conseuently been rendered somewhat less harsh and shocking.

HR

U radu se usporeuje izvorno englesko izdanje romana za djecu Morrisa leitzmana Once ednom s izdanjem njegova prijevoda na talijanski. Najprije se kratko istražuju pojmovi odomaćivanja domestication i otuivanja foreignization u kontekstu prijevodne prakse. domaćivanje nekoga teksta podrazumijeva približavanje toga teksta kroz prijevod kulturi podrazumijevanoga čitatelja slici djetinjstva dotične kulture i utvrenim konvencijama koje upravljaju dječjom književnošću u dotičnoj zemlji. tuivanje je strategija koja cilja na čuvanje što većega broja jezičnih i kulturnih razlikovnih obilježja izvornika. Dvije kulture u pozadini dvaju spomenutih jezika u radu se istražuju s posebnim osvrtom na to kako kulturne razlike utječu na pojam djetinjstva. Sama analiza počinje razmatranjem korica dvaju izdanja imajući u vidu to da one kao dio parateksta imaju važnu ulogu u predstavljanju knjige na tržištu. Na temelju izabranih primjera iz teksta prijevoda otkrivaju se razlike u odnosu na izvornik na razinama sintakse registra i jezične kreativnosti. Pritom su uočene tri pojave koje značajno utječu na ciljni tekst a koje upućuju na proces normalizacije. aključuje se da se u prijevodu tematiziranoga romana primjenjuje strategija odomaćivanja u skladu s kojom se tekst prilagoava kako bi ga se učinilo prihvatljivijim talijanskom dječjem čitatelju ili barem onome za što odrasli Talijani vjeruju da je prikladnije za takve čitatelje. Posljedično ratna je trauma u talijanskoj verziji postala manje okrutna i šokantna.

DE

Im Beitrag wird die englische riginalausgabe des Kinderromans Once von Morris leitzmann mit der italienischen bersetzung verglichen. Einleitend werden kurz die Begriffe Domestizierung domestication und erfremdung foreignization im Rahmen der bersetzungspraxis besprochen. nter Domestizierung eines Textes versteht man seine durch bersetzung vermittelte Annherung an die Kultur des impliziten Lesers an das Kindheitsbild der betreffenden Kultur und an die festgelegten kinderliterarischen Konventionen dieses Landes. erfremdung stellt eine Strategie dar die auf Bewahrung je gröerer Anzahl sprachlicher und kultureller nterscheidungsmerkmale des riginals ausgerichtet ist. Die zwei im Hintergrund der angeführten Sprachen liegenden Kulturen werden im Beitrag insbesondere daraufhin erforscht wie kulturelle nterschiede auf den Begriff der Kindheit einwirken. Die Analyse beginnt mit der Besprechung des mschlags der englischen und italienischen Ausgabe weil dieser als Bestandteil des Paratextes bei der orstellung des Buches auf dem literarischen Markt eine groe Rolle spielt. Anhand ausgewhlter Beispiele aus der bersetzung wird auf Textunterschiede auf der syntaktischen Ebene sowie in Hinblick auf das sprachliche Register und die sprachliche Kreativitt hingewiesen. Diesbezüglich werden drei auf den ieltext wesentlich einwirkenden Eigenschaften des Textes festgestellt die auf einen Normalisierungsprozess hinweisen. Daraus wird geschlussfolgert dass in der Romanübersetzung die Domestizierungsstrategie angewandt wird wonach der Text den italienischen jungen Lesern bzw. den orstellungen der erwachsenen Italienern darüber was solchen Lesern entspricht angepasst wird. Folglich wirkt das Kriegstrauma in der italienischen ersion weniger brutal und schockierend.

13

Między polityką a estetyką — o recepcji i przekładzie "Przedstawienia Hamleta we wsi Głucha Dolna" Ivo Brešana

70%

Małczak L.

Przekłady Literatur Słowiańskich

|

2012

|

tom 3

|

nr 1

75-94

HR

"Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" je najpopularnija u Poljskoj hrvatska i šire bivša jugoslovenska drama i predstava. Njezin je prijevod prvi put objavljen u časopisu Dialog (br. 1/1975), a zatim u knjizi "Antologia współczesnego dramatu jugosłowiańskiego" 1988. Prva je predstava realizirana 1975. u Zielonoj Góri, posljednja 2009. u Krakowu. Ukupno Brešanov tekst je bio izvođen u 16 poljskih kazališta. U članku se analizira recepciju i interpretaciju koje oscili¬raju između dva suprotna pola: ili se naglašava općeljudsku dimenziju teksta pa pruža universa¬lističku intepretaciju, ili se inzistira na političkom i društvenom kontekstu.

EN

"Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" is the most popular Croatian and former Yu¬goslav drama and play in Poland. The Polish translation of "Predstava…" was published in the magazine Dialog (nr. 1/1975) and then in 1988 in the book "Antologia współczesnego dramatu jugosłowiańskiego". The first play was realised in Zielona Góra in 1975, the last one in Krakow in 2009. In total, Brešan’s text was played in 16 Polish theatres. The subject of the analisys is the reception and translation which oscillates between two opposite poles: universal interpretation which emphasises human, timeless meaning of the drama and political interpretation which emphasises political and social context presented in the drama.